Tko se stidi???

Društvo, Teme

Jedan od najvećih problema siromašnih ljudi i ljudi općenito slabijeg imovinskog stanja je taj što ih je od države stid zahtijevati svoja osnovna prava, pa čak kada se radi i o takvim pravima kakva su zdravstvo, pomoć razvojačenim braniteljima, pomoć za vlastitu djecu i slično. I kad traže ta osnovna prava, socijalni slučajevi i druge ugrožene skupine se osjećaju kao da traže milostinju, kao da im po zakonskom i ljudskom osnovu od države ne pripada ono što traže, kao da će im novac kojeg zahtijevaju biti plaćen iz privatnog džepa a ne iz državnog proračuna.

Za razliku od njih više društvene skupine, odnosno imućni i ugledni građani nemaju taj problem, nemaju osjećaj srama i stida ni onda kada od države traže novac koji im ni zakonski ni ljudski ne pripada.

Uzmimo za primjer poduzetnike i političare. Poduzetnike nije stid i sram lobirati kod države da imaju manje poreze, nije ih stid lobirati da im država daje poticaje, nije ih stid lobirati za zakone koji će im omogućiti veću dobit, na kraju nije ih stid ni utajiti porez ili dati mito, sve kako bi uvećali svoju dobit, odnosno količinu novca kojom raspolažu. Zaključak je jasan, poduzetnik koji ima milijune ne stidi se od države tražiti još.

Ista stvar kao s poduzetnicima je i s političarima, na kraju nisu oni slučajno povezani. Ugledni i utjecajni političari uvijek nađu dovoljno novca u proračunu da zaposle svoju obitelj u državnu službu. Iako političar ima dva zaposlena člana obitelji u državnoj službi, bez stida i srama će zaposliti i trećeg, a imajte na umu da svaki državni službenik košta dvadesetak tisuća KM godišnje. O bijelom kruhu, korupciji i drugim pronevjerama što ih političari čine bolje i ne govoriti.

Ništa bolja od političara i poduzetnika nije ni katolička crkva. Dok crkva javno kao vrline propovijeda nematerijalne vrijednosti, duhovnost i siromaštvo, bez srama i stida uzima novac iz državnog proračuna. Na lokalnoj razini to je nekoliko stotina tisuća KM, a u Hrvatskoj se radi o iznosima koji sežu do Milijardu kuna. Ima li većeg cinizma od toga da se propovijeda život u siromaštvu, a živi se u luksuzu? Crkva to čini, bez srama i stida.

Problem za ljude slabijeg imovinskog stanja se krije u tome da ih je sustav uspio uvjeriti kako im od države ne pripadaju nikakva prava, te da ako što i dobiju od države, to trebaju zahvaliti velikodušnim političarima koji su im to omogućili. Naši ljudi moraju razumjeti da je država tu zbog njih i da bez stida imaju pravo tražiti osnovna socijalna, ljudska i zdravstvena prava, a političari su im to dužni omogućiti.

Razmislite, ako političara nije stid uzeti bijeli kruh, ako poduzetnika ili bankara nije stid tražiti poticaj, zašto bi onda primjerice razvojačene branitelje bilo stid tražiti nekakva redovna mjesečna primanja. Ako nema novca, onda ga nema za ničije privilegije i potrebe, nema za bijeli kruh, nema za razno razne poticaje, a ako ima novca za razne privilegije i poticaje, onda mora biti i za zadovoljavanje osnovnih socijalnih, ljudskih i zdravstvenih potreba.

Političari, sami od sebe, nikada neće dijeliti novac onima kojima je on stvarno potreban. Naša obveza, odnosno obveza cijelog naroda je da ih na to prisilimo.

Comments

comments