Teroristički napad u Parizu i cinizam svjetske javnosti

Društvo, Ostalo, Politika i Ekonomija

Francuska i svijet zgroženi su terorističkim napadom koji se dogodio u Parizu. Sa svih strana svijeta stižu osude terorističkoga napada te se daje podrška uzdrmanom Francuskom narodu.
Jedan od popularnijih vidova davanja podrške Francuskom narodu je i mijenjanje naslovne slike facebook profila. Nakon terorističkih napada najpopularnija društvena mreža ponudila je svojim korisnicima mogućnost da uz naslovnu sliku svog profila postave i Francusku zastavu.
Oduševljeni facebook korisnici odmah su požurili iskoristiti dobivenu mogućnost, ( iako nije baš jasno kako se promjenom naslovne slike facebook profila daje podrška Francuskom narodu i žrtvama terorizma ), kako bi ponosno svojim facebook prijateljima, ( jer će jedino oni vidjeti promjenu ), pokazali kako su oni protiv terorizma te uz Francuski narod.

Teroristički napad u Parizu odnio je 130 nedužnih života, te je za svaku osudu. Dan prije terorističkoga napada u Parizu dogodio se teroristički napadu u Beirutu, ( Libanon ), koji je odnio 43 nedužna života. Svjetski mediji jedva da su i prenijeli informaciju o terorističkom napadu koji se dogodio u Beirutu.
S druge strane ti isti mediji posvetili su ogromnu pažnju terorističkom napadu u Francuskoj.
Facebook, ma koliko Zukenberg glumio nepristranost, nije ponudio opciju podrške Libanoncima, ali je zato ponudio opciju podrške Francuzima.
I prije Beiruta svakodnevno su se događali teroristički napadu i zločini u Iraku, Libiji, Afganistanu, Somaliji ili Jemenu. U tim napadima često je stradavalo puno više ljudi nego li u napadima koji su se dogodili u Parizu. Ali usprkos tome ti napadi u zemljama trećega svijeta nikada nisu uspjeli privući toliko medijske pažnje koliko je to učinio napad u Parizu.

Razlog zašto se zapad, ( a time i mi koji sebe smatramo dijelom zapadne kulture ), više solidarizirao s Francuzima nego li s Libanoncima, Jemencima ili Iračanima jeste u tome što Francuze smatramo svojima a Iračane ili Libijce ne.

Francuski običaji i Francuski način života puno nam je bliži i pristupačniji nego li običaji i načini života raznih Arapskih naroda.
Uz to u Europi je postojalo jedno jako uvjerenje, da je Europa sigurna i da se terorizam događa isključivo u siromašnim zemljama trećega svijeta. Stvorena je percepcija u javnosti da su svi ti muslimani jednostavno zatucani i zaostali te da su sami sebi krivi za kaos a time i terorizam koji vlada u islamskom svijetu.

Sada je odjednom poljuljan taj stvoreni koncept da se terorizam dešava isključivo njima, u stranim i dalekim zemljama, jer se sada počeo događati i nama u našem susjedstvu i dvorištu.
Te noći kada se desio teroristički napad, Pariz je izgledao poput Bagdada, Damska ili Alepa, dakle kaos iz kulturno stranog Bliskog Istoka preselio se u Pariz, odnosno u srce Europe.
Napadom u Parizu nije oduzeto samo 130 nedužnih života, već je i uzdrmana predodžba o sigurnoj Europi.
Danas je žrtva bio Pariz, sutra to može biti Munhen, Berlin, Beč, London ili Madrid. Ako Francuske obavještajne službe i policija ( a smatraju se među najboljima u svijetu ) nisu uspjeli spriječiti terorističke napade u Parizu, kako onda možemo biti sigurni da će Njemačke ili Britanske moći spriječiti terorističke napade u Berlinu ili Londonu.
Čvrste garancije nema.

Kada se dogodi teroristički napad u Bagdadu mi se ne osjećamo ugroženima, jer nije napadnuta naša kultura i naš način života. Kada se dogodi teroristički napad u Parizu mi se osjećamo ugroženima jer je napadnut naš način i stil i života te se plašimo da sutra i mi nećemo postati žrtve sličnih napada.
I zato se mi više možemo solidarizirati s 130 stradalih Francuza nego li sa stotinama tisuća stradalih Arapa.

Ako ćemo biti samokritični trebamo sami sebi postaviti pitanje: Jeli cinično od nas što više cijenimo Francuske živote nego li živote građana Arapskoga i islamskoga svijeta.

U javnosti postoji određeni mit da su svi ljudi formalno jednaki i da slijedom toga svi ljudski životi imaju jednaku vrijednost. U nekom idealnom svijetu to bi i trebalo biti tako. Ali takav idealni svijet ne postoji i iz sadašnje perspektive izgleda kao čista utopija.

U stvarnosti, u svijetu u kojem mi živimo, nema ni govora o tome da svi ljudski životi imaju jednaku vrijednosti. Svaki pojedinac subjektivno percipira vrijednost ljudskih života.
Tako primjerice svakome više vrijedi život njegovog člana obitelji nego život čovjeka iz susjednog sela ili susjedne države.
Isto tako je i s narodima.
Bošnjacima više vrijede nevine žrtve Srebrenice nego li nevine žrtve Iračkog – Iranskoga rata.

U slučaju Pariza, sasvim je jasno da svijet više cijeni živote Francuza ( jer je Francuska velika, jaka, razvijena i utjecajan država, ) nego li živote Iračana ili Libanonaca.
Naravno takva percepcija o različitoj vrijednosti ljudskih života nosi sa sobom određene posljedice. Naime na jednoj strani se stvara osjećaj više vrijednosti, ( kod Francuza i zapadnih zemlja općenito ), jer im cijeli svijet poklanja pažnju a istovremeno na drugoj strani se stvara osjećaj odbačenosti i frustriranosti, ( kod Arapa), jer im se na neizravan način govori da njihovi životi a time i oni sami nemaju nikakvu vrijednost.

I tu se sada vračamo na promjene slika facebook profila.
Nije cinizam to što naši sugrađani mijenjaju slike profila kako bi iskazali podršku Francuzima, nije cinizam to što oni više vole Francuze od Arapa, već je cinizam to što ti isti ljudi u javnosti svjesno lažu, ( valjda da ne bi ispali rasisti), kako jednako cijene sve ljudske živote i sve žrtve terorizma, bez obzira na njihovu vjeru ili rasnu pripadnost.
Napad u Parizu, barem je pokazao, koliko vrijede Francuski a koliko Arapski životi.

Comments

comments